utorak, 03.02.2009.

7.

Hladan zrak grizao joj je lice. Sva neispavana i ispijena od života hodala je tihim i brzim koracima. Željela je što brže otići iz grada. Nije ni sama znala gdje. Željela je biti daleko,daleko od svih. Cijeli svijet joj se srušio pod nogama. Znala je kako želi započeti novi život, onakav kakav će ona htjeti. Sva nepravda koja joj se događala u životu bila je sitnica. Sve je prije shvaćala ozbiljno i tragično. Ovo što je saznala...za nju je bio kraj.
Razmišljala je o životu općenito. Bila je u dvoumici. Nije znala je li ispravno što je otišla od kuće. Što se sve događa u svijetu i ljudima oko nje...koliko gorih i tragičnijih stvari...možda ovo ipak i nije bio pravi način na koji je postupila. Al ne, odlučila je otići. Zadati im bol i patnju kakvu je ona sad osijećala. Najviše joj je bilo žao majke i brata. Za početak odlučila je izbivati iz kuće tri dana. Za to je smilila dobru izliku. Nadala se kako će se smiriti i probati shvatiti što uopće želi....a onda krenuti dalje. Imala je osjećaj da to nije sve što je trebala saznati. Odlučila je preuzeti stvar u svoje ruke i saznati cijelu istinu. Pokazat će ona njima svoje pravo lice, tko je zapravo ta Melanie.

Sivu i tjeskobnu zoru razorili su traci sunca. Sunce..tako divno i sjajno biće. Da, promatrajući tu njegovu živost i isijavanje, ne samo svjetlosti već pozitivne energije...dakako da ga možemo nazvati bićem. Ono razvedri ne samo noć, tamu, ono razvedri i najtužnije stvorenje na zemlji. Ono je život. Promatrala ga je s divljenjem. Upijala je svaki njegov titraj.
Ispunilo ju je i dalo snagu za krenuti dalje.
Dignula je prst nadajući se kako će ustopati bar jedno auto. Neko je vrijeme čekala. Nervozno je popušila dvije cigarete i ne gubeći nadu, ponovno počela stopati. Bila je nervozna jer nije htjela da je netko vidi. Bilo bi previše sumnjivo. Uz nju je stajao veliki kofer. Sve one babuškare mogle bi to prolaćati i tako prenjeti vijest do njene mame...

nedjelja, 09.12.2007.

uskoro će novi post...laptop mi je bio u kvaru...8(

srijeda, 07.11.2007.

6.

Prošlo je već dugo vremena otkako nije stupila u nikakav kontakt sa svojima. Od one večeri kada joj se pred očima prikazala stvarna slika njenog života...kada ju je preplavilo razočaranje i tuga, odlučila se udaljiti od svojih neko vrijeme.
Majci je ostavila oproštajno pismo. Dugo vremena je razmišljala što bi mogla u njemu napisati. Nije znala treba li smisliti nakakvu laž...ili pak reć istinu. Te misli dovodile su je do ludila. Iz jedne poštene i dobre cure izraslo je ogorčeno čudovište. Preplavili su je osjećaji gorčine, jada, osvete. U sebi je počela osijećati otrov, bijes kako joj kolaju venama. Nije mogla doći k sebi shvativši u kakvu se krvoločnu zvijer pretvorila. Na momente je osijećala takvu slabost i jad, a s druge strane zlo i želju za osvetom. Cijeli život preletio joj je pred očima. Stala je razmišljati glavom a ne srcem. Promatrala je postupke i njihove posljedice. Razmišljala je koga bi mogla sve povrijediti otkrivši istinu. Sjedila je dugo u noć tražeći po mislima konačan, sabran i pametan odgovor. Ne ne ne...tek kad bi sve to zataškala ne bi mogla živjeti u miru. Pogledati im više u oči. Tek tada bi iz nje izraslo ogromno osvetoljubivo čudovište. Svo to razmišljanje dovelo ju je do živčanog sloma. Nije više imala snage razabrati pravi odgovor. Samo je odlučila otići u zoru od kuće. Mami će javiti u toku dana gdje je...zapravo smisliti nekakav odgovor...a kasnije...bistre glave donijeti pravu odluku.

ponedjeljak, 05.11.2007.

3.

Melanie je bila mala slatka djevojčica, puna života i snova. Život joj je bio sretan. Imala je sve što je poželjela. Od sretne obitelji, škole, dobrih prijatelja...
Oko sebe je širila sreću i pozitivnu energiju. Nije ni osjetila da je postajala odraslija. Život joj je tako lagano i idilično tekao da su godine samo proletjele.
U teen godinama počela je otkrivati samu sebe. Postala je ozbiljnija, promoćudnija...
Susretala se s problemima, dovoljno je reći vanjskim svijetom. Cijeli je život živjela u čahuri ispunjenom srećom, obiteljskom idilom. No godine su učinile svoje...
Počela se družiti i upoznavati nove ljude, izlaziti van i dolaziti u dodir s vanjskim strastima.
Znala je da mora biti oprezna, naime nije htjela iznevjeriti svoje roditelje i njihovo povjerenje. Nije htjela da njihovo dugogodišnje odgajanje i savjeti budu samo prolazni i zauvjek izbrisani. Postavila se kao snažna i nepokolebljiva osoba. Izlazila je, zabavljala se no to je bilo sve u granicama normale. Bila je mlada osoba, ali pomalo zrelija od većine svojih vršnjaka. Znala je što želi. Kod svojih je roditelja zadobila povjerenje i imala beskonačnu slobodu koju i nije iskorištavala kao drugi.

Bila je nedjelja. Noć je bila hladna i pomalo tmurna. Bura joj se uvukla kožu iako je bila dobro obučena. Šetala se plažom sa svojim psom. Stalno je skakutao oko nje, njemu nije smetalo nevrijeme koje se približavalo. Htjela je sjesti na šljunak i bacati kamenčiće, no Rex joj nije dopuštao. Počeo je glasno lajati i snažno trčati. Nije više imala snage boriti se s njim. Istrgnuo joj je uzicu iz ruke i zatrčao se prema autu koji se taman parkirao ispred neke kuće. Rex je bio živahan i volio je ljude, ali se samo tako veselio kada bi susreo nekog poznatog. Bilo je već 11h. Inače tada i nije baš susretala poznanike nedjeljom, jedino ako se ne bi dogovorila s nekim. Dozivala ga je no on se nije obadavao. Zadihala se i zastala ispred kioska.
Jedva je uspjela dohvatiti Rexa koji je još uvijek lajao.
Podigavši glavu, nije mogla vjerovati svojim očima. Zašutjela je. Prestala je disati. Nije znala je li upravo nestala bez zraka, je li njeno srce već odavno prestalo kucati tako da je počela halucinirati. Ne, disala je posve normalno...i vidjela je posve normalno.
Vidjela je automobil svog oca parkiran ispred neke kuće. Upravo je izlazio iz auta i ljubio neku ženu. Bio je mrak tako da nije mogla vidjeti koja je to gadura. Znala je da to nije njena majka, jer se ona brinula za mlađeg brata koji je bio u groznici. Nije osjećala ni ruke ni noge. Poklekla je na šljunak...razjarenih očiju stajala je nepomično. Plakala je tiho i bolno. Rex joj se zaletio u krilo. Čvrsto ga je uhvatila tako da je jadan pas cvilio od bola. Nikad se u životu nije osijećala osamljenije. Život joj je preletio pred očima. Osjetila je jaku i turobnu bol u trbuhu, gorčinu koja je kolala njenim venama. Htjela je kričati. Znala je da to ne smije. Znala je da je mogu čuti. ona je samo tiho plakala, dok je njena duša i srce izgaralo od boli, tuge, jada, očaja. Čula je smo zvuk auta i njegov nestanak u daljini.
Molila je Boga da to nije istina. U trenutku je željela što prije otići kući misleći da će naći mamu i tatu kako uobičajno gledaju tv u tim sitnim satima. A opet...htjela je samo trčati i otići nekamo...negdje, mjesto joj nije bilo važno. Negdje gdje će biti sama i kričati.
Bijes joj je izjedao tijelo. Nije više osijećala hladnoću. Trčala je sve dok nije stigla do kuće. Kuća...hmmm...može li se uopće to više nazvati kućom,domom...
Pogledala je ispred i nije vidjela auto. Bilo joj je sve jasno. Duboko je uzdahnula i ušla u kuću. Nigdje nije bilo nikoga. Ušla je u svaku sobu s tračkom nade da ono što je vidjela ipak nije istina. U sobi je vidjela majku i malog brata kako iznemoglo diše u njenom naručju. Oboje su mirno i nepomično ležali. Taj prizor ju je još više dirnuo u srce. Otišla je u svoju sobu. Bila je ljuta i ogorčena. Toliko je iznemogla od plakanja, razmišljanja, tražila je rješenje no nije ga mogla naći. Glavu su joj razdirale svakave misli. Pred očima joj je preletio cijeli život. Sve riječi savjeti koje je dobivala od svojih roditelja, slika savršene obitelji odjednom je posve nestala. Imala je sve u životu, a u jednom trenutku izgubila je sve. Osijećala se sama i povrijeđena. Neprestano je razmišljala o svojoj majci....tom ˝savršenom˝ braku. Uvijek se ponosila na svog oca, bio joj je uzor u mnogo čemu, no turoban bijes i očaj izokrenuo je tu sliku...
Čula je grebanje na vratima i nekakvu buku koja se odjednom stvorila. Lagano je otvorila vrata od sobe. U daljini je ugledala oca kako mazi Rexa. Tiho je počela jecati, zatvorila je vrata i zaspala.




4.

Bilo je dva sata popodne. Sunce joj je obasjavalo lice. Uživala je u tom trenutku topline. U sebi je osijećala posebni smiraj. Odjednom se počela glasno smijati. Osmjeh kao da joj je čistio dušu, sva sreća i bijes izlazili su iz nje.
Ima već pola godine otkako je došla u grad. Svaki dan joj je bio jednoličan. Ispunjen strahom, prezirom, nemirom. Za nju su ljudi bili brojevi. Jedan više ili manje koji joj se našao na putu. Ovo jutro nije bilo isto. Osjetila je nekakav pozitivni nemir. Koliko god se odupirala osjećajima i pokušala izbaciti jutrošnji događaj iz glave, nije mogla. Morala se pomiriti s činjenicom da je cijelo jutro otkako je ugledala onog dečka mislila na njega. Bio je povezan s poslom kojeg je mrzila, ali joj je bio potreban kako bi preživjela. Morala je prestati misliti na njega, čim je imao veze s tim odurnim poslom, mogla bi se naći u opasnosti. Dosta joj je miješanja osjećaja u posao. Dovoljno je dobila batina zbog toga. Odjednom su joj se stvorile slike njnog bivšeg dečka koji ju je maltretirao, uzimao joj novac i prisiljavao na sex. Na početku je bio dobar i učinio bi sve za nju, ali nestašicom novca počeo ju je tlačiti i zloostavljati. Zato se i makla od njega iako joj je on bio posljednji kojeg je imala.
Iako se već dugo vremena nije tako osijećala, morala je suzbiti smješak s lica i uhvatiti se posla. Došavši u grad dani su joj prolazili prebrzo, no sada su trajali kao vječnost.
Dobila je novac s kojim je mogla preživjeti ovaj tjedan. Nije bila toliko rastrošna, ali štedjela je novac kako bi mogla kupiti nešto namještaja i urediti svoj kućerak u kojem je boravila.
Skupivši prvu ušteđevinu kupila je narančastu boju kako bi mogla oličiti i donekle dovesti ured tu šupu. Zahvalila se Bogu što je bar imala nekakav krevet i staru kuhinjicu...
To joj je bio usitinu sladak i prvi dom kojeg je voljela, sjetivši se kako je došla do njega mrak joj je pao na oći. To je bio još jedan od teških i odurnih trenutaka u životu preko kojih je morala proći. Taj mali stančić bio joj je usitinu drag no znala je da će se i njega kada se domogne prave love morati riješiti. Znala je da nije kriva za sudbinu koja ju je zadesila no stvari su bile okrenute provtiv nje. Samo je čekala i strepila dan kada će nedužna morati platiti i za taj nesretni slučaj.
Taj dani bio joj je prekrasan. Bila je okružena problemima ali im se samo podsmjehivala...stvari koje su je proganjale sada ih je doživljavala ironično smiješne.
Poput razigrane leptirice lelujala je po stanu izvijajući se u ritmu glazbe. Nešto kao da ju je dignulo iz sve te tame i turobnosti. Znala je potajni razlog toj sreći iako je u potpunosti nije htjela prihvatiti. Odlučila je na večer malo izaći van. Da ju je netko pitao prije par godina bi li mogla sama izaći van, to ne bi dolazilo u obzir. Već dugo vremena navikla se na samoću i bezvrijedne đikane oko nje.
Približavalo se 21h. Sva svježa i puna elana izašla je iz tuša i krenula prema ormaru.
Neko vrijeme je razmišljala što bi mogla odjenuti. Već dugo vremena nije o tome brinula. No nakon ovakvog dana...hmmm...u glavi joj se budila čežnja za onim pogledom.
U kutu ormara ugledala je crnu čipkastu haljinicu koju nije odjenila nego jednom i to za poseban i bolan trenutak. No ovaj put to joj nije bilo važno.
Mislila je da bi večeras mogao biti poseban trenutak. Nešto joj je govorilo da će se ponovno susresti s onim likom.

Reflektori su svjetlucali i isijavali mračan prostor ispunjen dimom i zagušljivošću.
Snažni udar basa odjekivao je i razdirao bubnjiće. Na ulazu diska, sva ta dernjava razdirala joj je dušu i tijelo...nije bila sigurna želi li uistinu ući u tu vrevu ili se na vrijeme povući.
Nešto joj je govorilo da ostvari svoju odluku i prepusti se zabavi. Dovoljno je bila već šiznula na živce otkako je živjela sama u svijetu uspomena i okrutne stvarnosti.
Vrata joj je otvorio ogromni ljigavi čelavac. Ulaz nije platila jer su je gotovo svi poznavali u tim diskotekama. Malo se začudio vdjevši njenu pojavu na vratima. Glasan muzika podignula joj je raspoloženje. Ušla je uzdignute glave...njen lik zabljasnio je pod reflektorima. Razgledala je atmosferu...ne vidjevši nikog poznatog krenula je prema šanku. Zapravo nije tražila nikog poznatog, jer nikog i nije dobro poznavala. Svi ti ljudi s kojim je poslovala bili su slinavi ljigavci upleteni u mafiju i kriminal. Nikome u ovom kretenskom gradu nije mogla vjerovati. Pogledom je pretražila podij...tražeći njega. Cijelo vrijeme se podsmjehivala samoj sebi. Nije mogla vjerovati što si dopušta. Naručila je vodku-biter. Ispijala je brzo i pomalo živčano. Već dva sata stala je za šankom. Poznavala je neke ljude oko sebe no zatvorila se u sebe, nije htjela ulaziti u nikakav kontakt s tim propalicama. Pomalo ju je obuzeo strah. Znala je kako je svoj posao obavljala korektno, no nikad se nije znalo s tim drogašima. Ona je bila jakog karaktera, ali je bila i ženskica koju bi neka grdosija lako mogla provući kroz šake.
Želeći se maknuti iz vidokruga tih budala otišla je na podij. Alkohol joj je već pomalo obuzimao moždane stanice. Mahala je bokovima i izvijala se u ritmu. Haljinica joj se uzdizala uz njeno vrelo i oznojeno tijelo. Izgledala je poput crne pantere koja vreba svoj plijen. Kosa joj je vijucala i svjetlucala pod udarima svjetla. Vidjevši njenu izazovnu figuru i gibanje tijela počeli su joj prilaziti neki muškiljičići. U početku joj je odgovaralo plesati okružena muškim rukama, no to je polako počelo izmicati kontroli. Osijećala je lagano gušenje i malaksalost. Bila je u čahuri njihovih napaljenih tjelesa. Nije mogla doći do zraka. Alkohol kao da joj je ispio posljednju zalihu snage i života. Osijećala je da tone u ponor bez dna. Vrištala je i koprcala se, ali to nije vodilo nikakvom cilju. Nije se mogla oduprijeti tim krvožednim zvijerima. Odjednom je osjetila čvrstu ruku koja ju je izdignula. Ponovno je osjetila zrak, život. Nije mogla vidjeti nikoga. Čula je samo psovanje i grube riječi...prijetnje i zviždanje.
Odjednom je bila u zagrljaju čvrstog muškog tijela. Bio je dosta viši od nje tako da nije mogla ugledat njegovo lice. Htjela mu je zahvaliti, ali još uvijek nije mogla doći do zraka. Kašljala je. Mislila je da će umrijeti. Izveo ju je na zrak. Ogrnuo ju je svojom teškom kožnom jaknom. Hladni i svježi zrak ponovno joj je udahnio tračak života. Došla je k sebi. Još uvijek je bila malaksala, ali i živčena. Počela se smijati histerično i živčano. Bila je bijesna na sve to što joj se dogodilo. Toliko je bila zbunjena i pokušavala doći svijesti tako da je posve zaboravila na frajera koji ju je izbavio iz napasti. Popravila je frizuru i još uvijek se podsmjehivala.
- Jesi dobro. Mislio sam da će te zgaziti. Nisam ima izbora nego da te izvučem vanka, daleko od tih manijaka...- govorio je pomalo prestrašeno i zbunjeno.
Uzdignula je glavu, glas koji je čula bio joj je tako poznat. Pogledi su im se sastali. Njeno tijelo obavila je vručina, omamljenost od alkohola potpuno je isparila. Ponovno je ugledala te oči. Oči koje su u njoj budile...ž-i-v-o-t.



5.

Nije bila ni svjesna koliko dugo bulji u njega. Zapiljila se u njega kao tele u šarena vrata. Grlo joj se osušilo tako da nije mogla prozboriti ni riječi.
- Sigurno ti je ladno. Ajmo u auto da se tu ne smrzavamo. Odvest ću te kući ako nemaš prijevoz!?- govorio je brzo i zabrinuto.
Ona je i dalje stajala u grču ne mogavši doći k sebi.
- Dadaaa, može, može...stvarno sam se smrzla.- tiho je promrmljala.
Obgrlio je svojom teškom rukom. Osjećala se tako zaštitnički i sigurno.
Otvorio joj je vrata i strpao unutra. Bio je zbunjen i pomalo ljut. Naglo je zalupio vratima.
Oboje su sjedili nepomično i glupavo.
- Drugi put bolje pazi na sebe. Promatra sam te pola večeri...stvarno nisi normalna. Vidio sam da si došla sama... šta misliš šta očekuju svi ti đikani kad vide takvuuuu...ženskicu.- govorio je uzrujano i živčano. U glasu je imao dozu arogancije i ciničnosti, ali bio je toliko zbunjen da je počeo baljezgati gluposti.
- Šta misliš da ću ja biti uvik na tim mistima di ti glavinjaš uokolo i zavlačiš drkadžije... da mene nije bilo ko zna di bi završila...mmmislim stvarno...-
Ona ga je gledala u čudu. Nije mogla vjerovati što čuje. Shvatila je da je još uvijek pod utjecajem alkohola tako da nije mogla smisliti odgovor na njegov napad. Samo se nasmiješila.
Tek tada mu nije bilo ništa jasno.
- Onda damo, di stanuješ? Mislim da je vrime da odeš doma i dođeš sebi, ha?-
Objasnila mu je put do stana i tiho prozborila:
- Hvala ti na svemu, eto da nije bilo tebe ko zna kako bi završila...
samo da znaš da inače sama i nikako ne zalazim na takva mista.
Eto imala sam želju vidjeti....hmm...nekog iiii zaboraviti stvarnost.
Hvala ti još jednom.


- Aaaaa, ma ok. I ja sam došao malo...eto radi reda... imao sam nekog poslića i tako.
Primjetio sam te na šanku, i taman kad sam ti se išao javit, stopila si se s ruljom na
podiju. Imao sam predosjećaj da će se nešto dogodit.
Slušaj samo pazi malo na sebe drugi put. Ima svakakvi luđaka.
- Hvala ti još jednom. Eto ko bi reka da ćemo se opet srist i to na ovakav način.
Eto tu stani. Blizu mi je stan. Fala iiii...do viđenja.
Nasmijali su se jadan drugome, rukovali. Pogledi su im se ponovno susreli. U zraku se osijećala energija. Koliko god se trudio biti uštogljen i čvrst, arogantan...ta mu je moć sve više slabila u njenoj blizini. Ona kao da je crpila tu njegovu silu i pretvarala je u svoju pozitivnu moć. Ovo im je bio drugi put otkako su se vidjeli. Imali su osjećaj kao da se poznaju sto godina. Nisu se puno upuštali u rozgovor, zapravo nisu bili ni u prilici. Sama njihova blizina bila je dovoljna da se stvori nekakva kemija...
- Vidim da smo stigli. Ža mi je zbog svega šta ti se desilo večeras i drago mi je da sam bio tu da ti mogu pomoć, ali ne budi tako glupa pa da tako postupaš i drugi put. Hahahaha a šta ću od tebe. Otkako sam te vidija, znala sam da izazivaš probleme. Možda mi je suđeno da budem tvoj anđeo čuvar..zato evo ti moja vizitka i zovi kad ti bude tribalo...
- Fala ti na svemu...ali ne moraš si tako laskat. Dovoljno sam ja pametna i sposobna. Ovo večeras bila je puka slučajnost. Želja za ludim danima..no eto slučajno mi se odbilo od glavu...uzmem ti tu vizitku...ko zna zašto će mi tribat. Ajde bok...see u!!!
Zalupila je vratima. U njoj je buktao lagani bijes i omamljenost. Bila je sretna što je on bio princ na bijelom konju. Mrzila je njegovu aroganciju. Nije željela ispasti nekakva jadnica koju će on morati spasiti. Laskalo joj je što je bio u njenoj blizini i ponio se zaštitnički, ali nije htjela da vidi njene slabosti. Željela mu je dokazati kako nije jedna obična slaba ženskica koja treba svog zaštitnika. To će mu dokazati drugi put, ipak je imala njegovu vizitku.

1.


U sobi sama, okružena s četiri narančasta zida, sjedi na podu i ispisuje riječi…
Je li to uistinu soba ili kućerak u kojem će provesti svoj dio života ne zna ni sama, osjeća se samo sigurnom premda zebe od vjetra koji nemilosrdno izbija iz poluzatvorenog prozora…
Sretna je što je preživjela još jednu noć i dočekala svitanje novog dana. Riječi koje ispisuje su besmislene, ali njoj sve ima smisla. Nije ni čudno što je nova ekipa u kvartu i nije baš najbolje prihvatila, svima izgleda poput nekakve čudakinje koja se uvijek smiješi i pjevuši neke bezvezne pjesmice. Zapravo nitko ne shvaća iz kakvog je ona svijeta došla, što zapravo radi u tom novom gradu, i zašto je uopće tako čudna. To je misterija koju svi ˝mulci˝iz kvarta žele otkriti. Zapravo im je ona postala glavna atrakcija i tema tračeva, jer njihov je život jednoličan i sveden na iste besmislene stvari. Iako su mladi, donekle puni života, sa svojom svakodnevnom jednoličnom pojavom podvrgavaju te činjenice, jer na istim isfucanim mjestima provode svoje dane, ne znajući da je život kratak i da treba iskoristiti svaki dan kao da je posljednji…DA TREBA ISKORISTITI SVAKI DAN KAO DA JE POSLJEDNJI!!!

To su bile riječi koje su joj odzvanjale u glavi svako jutro kada bi se prenula iz sna.
- Ah još jedan novi dan….opet sve iz početka…- promrmljala je pospano i okrenula se na drugu stranu, ne shvaćajući da je već 7h i da se treba uhvatiti posla.
Brujanje motorne pile ometalo joj je san, tako da je živčano ustala, otvorila prozor i jebala im svima mater… Mrzila je kada bi je netko budio s velikom količinom nervoze u glasu ili nekim prodirućim frekvencijama koje bi joj parale uši. To tako loše utječe na čovjeka. Nije shvaćala kako netko može bit tako zloban da odmah zagorča život nekome i to na početku novog dana kojeg treba preživjeti.

Ustala je iz kreveta, razvrnula muziku do kraja bez obzira što je tek 7h, znala je da je radni dan i da su ljudi donekle budni, tako da je i nije bilo briga. Bila je u svom kućerku, svom…taj posvojni pridjev još nije mogla prihvatiti al nema veze, furala je svoj život bez obzira na nemilosrdan svijet koji ju je okruživao. Otvorila je prozor nadajući se da će udahnuti svježi zrak, no pluća joj je razderao ljuti smrad s ulica, te je kao dodatak tome otišla skuhati kavu i zapaliti jutarnju cigaretu,tako da do kraja izgori svoja mlada pluća. Koliko god se čovjek čuvao i štitio od zla i negativnosti, svijet je taj koji te sprečava i ruši do temelja. U to je ona bila potpuno sigurna, tako da je odlučila suprotstaviti se toj okrutnoj zvijeri i pokazati svoje pravo lice…lice poison Ivy.
Popivši kavu, navukla je na sebe lanenu, bijelu haljinicu, crnu kožnu jaknicu, svoje najdraže crne čizmice s debelom potpeticom u kojima je prošla pola svijeta…i krenula preko vrata prošetati hladnim ulicama grada i obaviti posao koji joj je ostao od jučer.











2.

Hodala je laganim korakom promatrajući ljude oko sebe i upijajući svaki detalj tog jutra.
Svijet joj tog jutra i nije nudio neke novosti i zanimljivosti. Osijećala se pomalo potišteno i osamljeno vidjeviši ta jadna i bezlična lica zaokupljena problemima i spoznajom da ih čeka propast. Svako jutro prolazila je novim ulicama, osim ovog. Trebala je što prije stići u novo naselje i obaviti posao. Došavši na odredište mislila je da je tamo čekaju teške i masivne zgrade, no svugdje su bile obiteljske kućice s prekrasnim dvorišem i veselom dječicom, sve u svemu, slika sretne obitelji. Osluškivala je tu veselu atmosferu, ali oduprla se osjećajima jer je osijećala samo tugu i bol, vezane za uspomene koje je duboko zatrpala u svoje srce.
Nije joj bilo jasno kako će to sve dobro ispasti, jer svugdje je bilo puno ljudi, puno života i nekakvog obiteljskog mira. Osijećala se pomalo nelagodno. Nije ni shvatila da šeta posred ceste sve dok joj odjednom nije zatrubio bijesni mercedes. Naglo je zakočio i vratio se u rikverc. Ona je stajala nepomično i prestravljena do smrti.
Otvorio je prozor i podsmjehujući se progovorio:
- Bok, ja sam Antonio!! Sorry ako čekaš dugo, malo gužva u prometu, znaš kako to već ide...-
Ona je stajala još uvijek nepomično, zalutala je u vremenu tako da uopće nije znala ni koliko čeka, ni zašto je uopće tu. Cijeli svijet joj je preletio pred očima.
- Bok, ja sam...nije važno tko sammm..- jedva je izustila nekoliko riječi. Znala je da mora što manje podataka otkrititi o sebi kako ne bi ponovno dovela svoj život u opasnost.
- Dakle, ti si taj...dobro, aj da ne duljimo jer nemam vremena raspravljat pogotovo s takvim idiotom koji me umalo pregazio...daj pare na sunce i posao završen!!- vratilo joj se samopouzdanje tako da je srezala razgovor na minimum i jedva čekala da sve to završi.
- oooo, pa čekaj lutko, moram ja vidit s kim to imam posla..- otvorio je vrata i izašao iz auta.
Hmm bio je visok, zgodan momak. Poduže crne kose, malo zarastao u licu, zelenih očiju, zgodan u tijelu, sve u svemu jaako sexy. Odmjerila ga je pogledom, lagani osmjeh joj je ozario lice, ali ga je odmah obuzdala, jer ipak je ona bezosjećajna kujica koja samo rješava prljave posliće. Osjećaji tada nisu umješani u posao.
- Aj,aj...nemam je vremena znaš. Roba je tu, a ti dragi pare na sunce...imam ja posla znaš.- u glasu joj se osijećao lagani bijes... zapravo to i nije bio oni bijes kakav je inače pokazivala. Ovo je bio izraz neugodnosti. Obrazi su joj se lagano ozarili, srce joj je počelo jače lupati. Poživčanila je sama na sebe jer nije znala što joj se to togađa. Nikad nije tako nešto osjećala kada je obavljala posao.
- Ma, ok, sve u redu. Smiri se malo. Nemam ni ja cili dan da ovde raspravljam s tobom. Tija sam samo vidit s kim to imam posla, jer ako me zajebeš, da znam koga ću tražit...ima san ja i loši iskustava, znaš.
Slatka si i opasna, al zajebi ti to, al čim si ti u ovim govnima, piši si propalo.
Daj robu malena. - ni njemu baš nije bilo svejedno vidjevši njenu slatku pojavu. Gledao ju je zavodničkim pogledom i upijao svaki detalj njenog lica. To mu je inače bila vrlina, al ona ga je zaintrigirala iako nisu progovorili puno riječi.


Izvršili su razamjenu, knedla je bila jednom i drugom u grlu, nisu ni sami znali zbog čega... okrenuli su se i otišli. Put im je bio u istom pravcu. Ona je imala dosta do doma, no hodala je žustro i brzo. Uzdignutom glavom i srcem u grlu. Toliko uzbuđenja odavno nije osjetila.
Bila je zaprepaštena sama sobom. Posao je obavljala sto puta, ničeg novog i ništa drukčije nije trebalo biti. Ali ovaj put bilo je potpuno drukčije. Sama je sebe korila zbog djetinjastog ponašanja...
Dok je tako zamišljeno hodala, on je vozio polako iza nje što joj je još dodatno stvaralo nervozu. Sva se spetljala, htjela je biti brža od tog silnog auta. Ispočetka joj je laskalo što je prati, no došavši sebi shvatila je da joj to ne treba laksati već se trebala zabrinuti. Ipak je to bio ilegalni posao zbog kojeg je mogla zavržiti u zatvoru. Morala je požuriti jer je shvatila da se u njenoj torbi nalazi još pola kg vutre zbog koje bi mogla itekako stradati. On je i dalje pratio, a ona je bila sve luđa i bjesnija.
Bio je tik uz nju, otvorio je prozor, pogledao je onim razarajućim, mutnim pogledom.
Osijećala je njogov pogled na svojoj uzavreloj koži, nije se mogla suzdržati da ne okrene glavu. Pogledi su im se susreli i nestali u dimu što je prašio iz auspuha. Krv joj se sledila u žilama. Na tren je zastala i tjerala dah u pluća. Pogledala je u nebo, sklopila oči. Suze su joj lile niz ozarene obraze. Počela je trčati sve do kuće.